Experts in aesthetic surgery, dermatology, and beauty bring you the latest trends, research, and advice to help you make informed decisions about your appearance and health.
A web platform dedicated to aesthetic surgery, dermatology, and beauty, where expertise meets innovation, and your desires and needs become our mission. In a world where appearance and health go hand in hand, our platform leads the revolution, delivering the latest trends, research, and expert advice directly to you.
Our team consists of highly skilled professionals in the fields of aesthetic surgery and dermatology, committed to providing reliable information and guidance that will help you make informed choices about your appearance and well-being. We understand that every individual has unique needs and desires, which is why we approach each person with the utmost care and professionalism.
Powered by Aestetica Web Design © 2024
Počelo je neprimjetno. Jedan zalistak povuče se milimetar-dva. Onda drugi. U početku sam to ignorirao, kao što ignoriraš probušenu čarapu dok ti ne počne hladiti prste. No svaki dan postajalo je sve jasnije – kosa se ne povlači iz hira, nego iz trajne odluke da me napusti. Svako jutro postaje taktika: kako namjestiti kosu da izgleda kao da je još ima dovoljno. Svaki pokušaj skriva više očaja nego stila.
Izađeš iz tuša, pogledaš se u ogledalo i znaš da nema više skrivanja. Kad se kosa smoči, laž nestane. Tada sam shvatio da to više nije estetski problem nego psihološki. Svaka frizura postaje strategija, a svaki pogled na selfie galeriju udarac u ego. “Guglaj frizure za muškarce s prorijeđenom kosom” postaje navika, kao i skrivanje pod kapom kad nije hladno. Osjećaš se prozirno — i ne mislim to metaforički.
Kad ti se lice više ne sviđa na fotografijama, ne zato što si ostario, nego zato što tvoja kosa izgleda kao strano tijelo koje pokušava glumiti ono što više nije — znaš da je vrijeme za konkretan potez. Prestaješ čekati da “možda prestane opadati” i krećeš tražiti što postoji od rješenja. Kosa ne raste od YouTubea, ali zato raste broj pitanja.
Počinjem čitati forume, gledati “prije i poslije” videe, upijati svaki detalj kao student pred ispit. Svi govore slično, ali svaka klinika obećava najbolje rezultate. Pitanja se gomilaju: tko radi zahvat, kako izgleda oporavak, hoću li izgledati kao lutka od porculana tjedan dana? Nema brzih odgovora, samo polagano sužavanje izbora. Na kraju sam odabrao Sarajevo jer sam naišao na stvarne primjere, ne plaćene reklame.
Konsultacija je bila besplatna, ali nije bila laka. Sjedneš, doktor te slika iz svih kuteva kao da tražiš putovnicu, i onda ti hladno kaže: Norwood II do III. Znao sam da nisam James Bond, ali čuti da ti je vlasište već u trećoj brzini prema ćelavosti ostavi te malo bez daha. U tom trenutku više ne razmišljaš o frizuri, nego o opcijama.
Doktor objašnjava što je zapravo Sapphire FUE – ne samo moderna metoda, već precizniji način ugradnje folikula s finijim rezovima i bržim oporavkom. Dogovaramo okvirni broj graftova, između 2.500 i 3.000, i okvirni trošak. Ništa nije skriveno: koliko traje zahvat, što boli, što ne boli, koliko dana izvan pogleda. Sve djeluje konkretno, ali ništa nije jednostavno. Gledaš kalendar i počinješ računati koliko dana možeš nestati s radara.
Prvi konkretan korak nije emotivan, nego farmakološki. Prestaješ uzimati aspirin i sve što razrjeđuje krv — bez pregovora. Daješ krv, ideš na EKG. Ne zato što je transplantacija rizična, nego jer ozbiljna klinika neće rezati po glavi dok ne zna da je sve u redu s ostatkom tijela. Dodatno dobivaš cijeli popis stvari koje moraš imati spremne doma: poseban šampon, fiziološka otopina, blagi analgetik, sterilne gaze. Nema improvizacije. Nije wellness tretman — to je kirurški zahvat.
Ovo je trenutak kad shvatiš da ulaziš u projekt. Gledaš kalendar ne više po rođendanima i sastancima, nego po danima kad ćeš moći ležati mirno, prati glavu po uputama i izbjeći javna okupljanja. Mentalno, pripremaš se na dva scenarija: da te boli (malo) i da ne izgledaš sjajno (barem neko vrijeme). Ako u startu to ne prihvatiš, svaki sitni neugodni detalj kasnije će ti djelovati kao katastrofa. A zapravo je sve dio vrlo precizno koreografiranog procesa.
Odlazak frizeru pretvara se u rezanje iluzija. Buzz cut na 1–2 mm nije pitanje stila nego funkcije — doktori moraju raditi na ravnoj i preglednoj površini. Po prvi put vidiš cijeli oblik glave, sve prijelaze, sve rupe. To te spusti na zemlju. Nema više prikrivanja, gelova ni frizerskih trikova. Sada si doslovno “na izvol’te”, ali to je nužan dio procesa. Ovdje ne pomaže sujeta. Pomaže hladna glava — i to doslovno.
Zadnjih sedam dana koristiš za ono što većina muškaraca rijetko radi: planiraš vlastiti oporavak. Pripremaš čistu posteljinu, frotire, jastuke s navlakama koje ti neće biti žao zamijeniti. Provjeravaš je li klima podešena jer ti neće biti svejedno kako ti zrak puše po glavi. Razmišljaš kad ćeš izaći iz kuće, kad ćeš nekome morati objasniti što si radio. I onda dolazi ono najvažnije: smanjuješ očekivanja. Ova procedura ne rješava sve preko noći. Ali daje ti početak — i to vrlo konkretan.
U kliniku dolazim rano, bez kofeina, s punom sviješću da me čeka dan u kojem nitko neće glumiti simpatiju. Mjere mi tlak, vade krv, ubrizgavaju vitaminsku injekciju — tijelo se tretira kao sustav koji mora izdržati precizan operativni zahvat, a ne kao pacijent s frizurom iz reklame. U zraku nema euforije. Sve je tehnički, konkretno, gotovo vojnički.
Najintimniji dio dana događa se iznenađujuće rano — dizajn linije kose. Doktor markerom iscrtava konturu koju će kasnije popuniti presađenim folikulima. Gledamo se u ogledalu i tražimo ravnotežu između prirodnog izgleda i osobne želje. Ne tražim frizuru iz srednje škole, ali tražim nešto što će opet imati kontinuitet. Anestezija dolazi nakon toga, lokalna, u više uboda. Osjeća se pritisak, ne bol. Ostatak tijela je miran, glava u pripremi.
Ležim potrbuške, a tim izvlači graft po graft sa stražnje strane vlasišta. Traje to oko tri do četiri sata. Sve vrijeme slušam laganu glazbu, pričam s medicinskom sestrom i pijem vodu iz boce koju ne ispuštam. Nema osjećaja boli — eventualno poneki trenutak zatezanja, ali ništa dramatično. Ekstrakcija je mehanička, ali ritmična. Osjećaš da se nešto događa, ali fokus ti je razvučen. Misli lutaju.
Nakon pauze, krećemo s implantacijom. Sada ležim na leđima, a doktor otvara mikroskopske kanale na frontalnoj i temenalnoj zoni. Svaki graft ima svoje mjesto, određeni kut, dubinu, smjer. To nije “ubaci i zatvori” procedura — to je kirurgija. Povremeno osjetim blago žarenje, kao da netko radi na površini tjemena nečim hladnim i preciznim. Traje još tri sata. Zbrojeno — gotovo šest sati pod svjetlima, ali u glavi je tišina. Fokusiran si jer znaš da se ovdje više ništa ne može lažirati.
Završni razgovor s doktorom. Brojimo graftove — ukupno 3000. Sve je prošlo prema planu. Donorska zona je omotana sterilnim zavojem, a primateljska ostaje otvorena, prekrivena samo laganom gazom. Dobivam upute: kako spavati, kako ispirati, kada popiti prvi analgetik. Dokumentirano, jasno, bez poezije.
Vraćam se doma s neobičnim osjećajem: kao da mi glava više ne pripada meni, nego nekom projektu koji je tek počeo. Spavam uspravno, glava naslonjena na vratni jastuk. Nema okretanja, nema dodirivanja. Tijelo miruje, ali mozak još vrti događaje. Ipak, osjećam olakšanje. Onaj najteži korak — odluka i izvedba — sad je iza mene. Ostatak je čekanje. Strpljenje tek ulazi u igru.
Prva 24 sata donose oticanje. Nije ekstremno, ali čelo postane tvrdo, a oči dobiju lagano “napuhani” izraz. Ogledalo to potvrđuje bez pardona. Lice izgleda kao da je prošlo kroz filter koji si ne tražio. Analgetik ublažava napetost, ali ne rješava osnovni problem: glava je osjetljiva, svaka pogrešna poza može ugroziti graftove. Spavanje je na leđima, uz jastuk za vrat. Nema okretanja, nema spavanja na boku, nema nesvjesnih pokreta.
Najvažniji zadatak je ispiranje transplantiranog područja fiziološkom otopinom. Svaka tri sata, prema uputama. Prskaš precizno, s male udaljenosti, bez trljanja. Nema sapuna, nema vruće vode, nema masiranja tjemena. U prvih 48 sati, glava nije tvoje vlasništvo. Ona je teren koji se pažljivo održava — tehnički, sterilno, s poštovanjem.
Od trećeg dana počinju se stvarati male, tamnije točke koje prekrivaju svaki graft, poput štitova. To je normalan odgovor kože na mikrorane. Ne izgledaju lijepo, ali su neizbježne. Prvo pravilo: ne dirati ih. Nema grebanja, nema pokušaja “bržeg” ljuštenja. Ako to radiš, riskiraš ispadanje graftova koji se još nisu primili.
Svrbež dolazi u valovima — najviše između četvrtog i petog dana. Ne boli, ali tjera na grebanje instinktivno. Ovdje dolazi do izražaja strpljenje. Umjesto da reagiraš rukom, prskaš otopinu, dišeš duboko, skrećeš pažnju. Šamponiranje se radi tek kad doktor kaže, i to lagano, bez pritiska. Glava još uvijek ne trpi egoistične manevre.
Šestog i sedmog dana većina krusti počinje se spontano odvajati. Ne sve, ali dovoljno da vidiš promjenu. Graftovi više ne izgledaju ranjivo, a vlasište počinje nalikovati nečemu što podsjeća na “kosu u nastajanju”. Ne moraš više nositi zavoj. I što je još važnije — ne osjećaš više potrebu da se skrivaš.
Prvi izlasci među ljude još uvijek su uz dozu opreza. Sunce je neprijatelj, pa kapa mora biti lagana i ne smije dodirivati transplantirano područje. Glava izgleda čudno onome tko te prvi put vidi, ali tebi je jasno da proces ide svojim tijekom. Prvi tjedan je najosjetljiviji — i kad ga odradiš kako treba, postavljaš temelje za uspješan rezultat. Ostatak je stvar vremena.
Do desetog dana većina krastica se prirodno ljušti i otpada. Površina vlasišta izgleda čišće, a sama zona transplantacije djeluje kao da se polako vraća u normalu. Ako si do sada striktno pratio upute, rezultat je uredan, bez ožiljaka i infekcija. U tom trenutku lako je pomisliti da je “teško” prošlo. No, upravo tada dolazi ono što većina ne očekuje — povratak u tišinu.
Nakon inicijalne euforije jer je “sve čisto”, kreće ono što stručnjaci zovu faza šoka. Folikuli koji su presađeni ulaze u privremenu fazu mirovanja. Dlaka ispada. Ne sve odjednom, nego postupno. Ali dovoljno da se zapitaš jesu li svi sati pod reflektorima bili uzalud. Vizualno, djeluje kao da gubiš ono što si tek dobio. To nije neuspjeh — to je fiziološka reakcija tijela. Folikul se ne uništava, samo privremeno zaustavlja proizvodnju. Ovo je najvažniji trenutak da ostaneš smiren i realan.
Treći tjedan je točka gdje mnogi počnu sumnjati u cijeli postupak. Transplantirane vlasi su ispale, prirodna kosa izgleda prorijeđeno, a ništa novo još ne raste. Pogled u ogledalo nije zahvalan. Vizualni rezultat gori je nego tjedan prije. Osjećaj poraza visi u zraku. Ali važno je znati: to nije korak unatrag, nego faza koja je predviđena i vremenski ograničena.
Ovdje pomaže čitanje tuđih iskustava, ne da bi se uspoređivao, nego da bi shvatio da nisi jedini koji kroz to prolazi. Ljudi pišu o istim dilemama, istim pitanjima, istim vizualnim fazama. Također pomaže voditi bilješke — fotografirati glavu svakih nekoliko dana, ne za društvene mreže, nego za vlastiti uvid. Napredak nećeš vidjeti dan za danom, ali ćeš ga vidjeti na razini mjeseca. Prvi mjesec je najtiši, ali nije nebitan. U njemu se folikuli smještaju, a ti učiš čekati. To je važnija vještina nego što zvuči.
Prvih šezdeset dana nakon transplantacije teško je nazvati motivirajućim. Ogledalo i dalje pokazuje isto: tanka, prorijeđena kosa, s tek pokojom nesigurnom dlačicom. Ako si očekivao vizualnu revoluciju — ovo je razdoblje koje te spušta na zemlju. Sve izgleda mirno, kao da se ništa ne događa. Ali događa se, samo ispod površine. Folikuli u ovom razdoblju miruju, stabiliziraju se, ulaze u svoju novu ulogu. To je biološka faza šutnje.
Bez promjene u izgledu, tvoj entuzijazam stoji na tankim nogama. Upravo zato je ovo razdoblje najteže — jer traži povjerenje u proces koji još ne pokazuje rezultate. U tom razdoblju pokušavaš zaboraviti na kosu. Ne provjeravati svaki dan. Ne tražiti znakove tamo gdje ih nema. Svaka dlaka koja ostane na jastuku može izgledati kao poraz, ali to je samo faza regeneracije. Ključ je ne ubrzavati. Ovo nije sprint. Ovo je šah — i ti si trenutno na potezu čekanja.
Negdje oko 10. tjedna dolazi prvi trenutak koji nije samo psihološki, nego i fizički — pod prstima osjetiš fine, gotovo nevidljive dlačice. Na svjetlu ih jedva primjećuješ, ali znaš da ih prije nije bilo. To je tzv. “peach fuzz” faza. Dlačice su tanke, svjetlije, u prosjeku dugačke tek milimetar-dva. Ipak, to je prvi konkretan dokaz da su folikuli prihvaćeni, preživjeli i počeli raditi.
Taj sitni napredak vraća nešto što si dva mjeseca mislio da si izgubio — povjerenje u cijeli zahvat. Iako je rast neujednačen i vizualno još uvijek daleko od konačnog rezultata, sada znaš da nisi čekao uzalud. Ne fotografiraš se još s ponosom, ali primjećuješ mikro promjene. Prvi oblik kose, prva linija, prvi obrisi nove teksture. Treći mjesec ne donosi konačnu sliku — ali pokazuje da platno više nije prazno. I to mijenja sve.
Ulazak u četvrti mjesec donosi prvu stvarnu promjenu koju ne moraš tražiti pod povećalom. Dlačice u zoni transplantacije napokon prelaze granicu “nevidljivog” — dostižu dužinu od 3 do 5 milimetara. I dalje su tanke, gotovo nježne, ali sad ih možeš primijetiti i bez naprezanja. Više ne izgledaš kao netko tko je nešto prošao, nego kao netko tko je u tijeku nečega. To je važna psihološka prekretnica.
Iako se rast nastavlja, ono što vidiš u ogledalu još uvijek nije “tvoja kosa”, barem ne u klasičnom smislu. Tekstura je mekša, osjetljivija, a gustoća neravnomjerna. Folikuli ne ulaze svi istovremeno u fazu rasta. Neki kasne, neki idu ispred. To stvara dojam nepravilnosti, ali to je privremeno. Počinješ se navikavati na novu verziju svog tjemena — još uvijek u fazi tranzicije, ali s jasnim smjerom kuda ide.
Šesti mjesec je točka kad se prestaješ pitati “hoće li narasti” i počinješ razmišljati kako to oblikovati. Oko 70% presađenih folikula je aktivno i proizvodi kosu. Gustoća više nije samo obećanje — sad je prisutna i pod prstima i pod češljem. Frontalna linija dobiva konkretniji oblik, a teme počinje popunjavati praznine. Na ovom stadiju kosa više nije samo “novi rast”, nego počinje ličiti na cjelinu.
Prvi put nakon zahvata dopuštaš nekome da ti priđe škarama. Ne u svrhu korekcije katastrofe, nego zbog stiliziranja. Frizer više ne mora izbjegavati određena područja — možeš tražiti lagani oblik, simetriju, pa čak i frizuru koja ima smisla. Uz to dolazi i nova rutina: šamponiranje bez straha, češljanje bez sumnje, korištenje proizvoda za kosu bez razmišljanja “hoće li mi to uništiti graftove”. Šesti mjesec donosi fazu u kojoj više ne razmišljaš o tome jesi li prošao transplantaciju — nego kako ti kosa izgleda u tom trenutku. I to je možda najveći pomak.
Devet mjeseci nakon zahvata glava više ne traži kompromise. Kosa je sada u funkciji — ne samo estetski, već i psihološki. Gustoća prelazi onih ranijih 60–70% i dolazi do punih 90%. Površina vlasišta više nije tema, jer je ne vidiš. Više ne tražiš kut pod kojim izgledaš najbolje, ne kombiniraš gel s kapom, ne oslanjaš se na osvjetljenje. U svakodnevici se ponašaš kao netko tko nikad nije imao problem s kosom, i to je možda najveći pomak.
Nema spektakularnog trenutka kad ti netko kaže “vidim da ti je narasla kosa”. Nema fanfara. Umjesto toga dolazi tiha promjena — jednostavno se počneš ponašati drugačije. Manje provjeravaš ogledalo, više uživaš u friziranju bez skrivenih motiva. Povjerenje u vlastiti izgled više ne ovisi o triku, već o činjenici da imaš kosu koja djeluje prirodno i stabilno. To je onaj trenutak kad ne trebaš potvrdu izvana jer ti je iznutra dovoljno jasno: stvar funkcionira.
Godinu dana nakon transplantacije rezultat je zreo. Kosa ima svoj oblik, puninu i gustinu. Više ne razmišljaš o “zona transplantacije” — sve se spojilo u jednu cjelinu. Presađeni folikuli ne ponašaju se drugačije od onih koje si imao od početka. Frizerske navike se vraćaju na stare postavke: biraš stil prema raspoloženju, ne prema potrebama kamuflaže. I najvažnije, nitko — uključujući ni tebe — više ne razmišlja o tome da je ta kosa ikad bila tema.
Ono što na početku izgleda kao luksuz — da opet imaš kosu, da ne skrivaš tjemena, da slobodno ideš na bazen — nakon godinu dana postaje obična svakodnevica. I to je najbolji mogući ishod. Ne živiš u euforiji, ne slikaš svaki napredak, ne prepričavaš zahvat. Kosa ti jednostavno pripada, bez dodatnih objašnjenja. Osjećaj “normalnosti” se ne reklamira — on se živi. A nakon mjeseci čekanja, sumnje i discipline, upravo ta tišina ima najveću težinu.
Početak ovog procesa nije bio jednostavan — ne zbog boli, nego zbog stalne unutarnje sumnje. Prije zahvata, misliš da ćeš odmah izgledati bolje. Poslije zahvata, shvatiš da to neće ići tim tempom. Emocionalno, svaki tjedan ima svoju težinu. Od trenutka kada gubiš transplantirane vlasi, do prvih nevidljivih naznaka rasta, moraš se nositi s neizvjesnošću. Ako u to uđeš s iluzijom o čudesnim rezultatima preko noći, vjerojatno ćeš biti razočaran. Ako uđeš svjestan da je riječ o mjesecima, ne danima — lakše ćeš podnijeti svaku fazu.
Fizička njega sama po sebi nije komplicirana, ali traži dosljednost. Nema preskakanja ispiranja, nema “malo ću si ja to prilagoditi”. Radiš točno onako kako je propisano ili rizikuješ da upropastiš nešto što se gradilo pod mikroskopom. Oporavak je proces — ne linearan, nego cikličan. Bit će dana kad misliš da sve ide unazad. I bit će dana kad vidiš napredak koji te podsjeti zašto si sve to prošao. Strpljenje nije dodatna opcija — to je valuta bez koje ovaj proces ne funkcionira.
Da, ponovno bih išao na transplantaciju — ali samo pod istim uvjetima. Prvo, znao sam u što ulazim. Drugo, nisam očekivao čudo, nego realnu promjenu. I treće, imao sam disciplinu da prođem sve faze bez preskakanja. Ako nisi spreman biti bez frizure mjesecima, ako misliš da ćeš “za tri tjedna izgledati kao s reklame” — bolje da ne ideš. Ovaj zahvat nije za nestrpljive. Ali ako znaš što te čeka i spreman si to odraditi, rezultat se isplati. I ne — nije jeftino. Ali dugoročno, vrijedi više od svih privremenih trikova koje sam isprobavao godinama.
Najvažnije u cijeloj priči je tko ti to radi. Nije stvar samo u metodi, već u ljudima koji je provode. Sarajevo je bila moja odluka jer sam tamo pronašao kombinaciju profesionalnosti i konkretnih rezultata. Nisu mi obećali bajku. Objasnili su mi sve, nacrtali svaki korak, i sve je teklo točno kako su rekli. Ako biraš kliniku, traži fotografije bez filtera, pacijente koji stvarno govore o iskustvu i doktora koji zna više od “prodajne rečenice”. Jer ovo nije kozmetički dodatak. Ovo je kirurški zahvat koji ti mijenja svakodnevicu. A takva odluka zaslužuje ozbiljnost.
Sam zahvat obično traje između 6 i 8 sati, ovisno o broju graftova. Prva faza uključuje vađenje folikula, druga implantaciju. Sve se radi isti dan.
Ne. Zahvat se izvodi u lokalnoj anesteziji. Osjećaš pritisak i dodir, ali bol ne. Nakon zahvata možeš imati laganu nelagodu, ali ništa dramatično.
Prosječno se presađuje između 3.000 i 4000 graftova, ovisno o stupnju gubitka kose i stanju donorske zone.
Prve tanke dlačice (“peach fuzz”) počinju se pojavljivati oko trećeg mjeseca. Pravi rast kreće od četvrtog mjeseca, a puni rezultat vidi se tek nakon 12 mjeseci.
Radi se o specijalnim, vrlo preciznim mikro-oštricama od safira koje se koriste za izradu kanala u koži. Omogućuju finiji rez, manji otok i brži oporavak.
Prvi tjedan je najosjetljiviji. Nakon toga većina krusta nestaje, a nakon 10 do 14 dana već izgledaš dovoljno pristojno za javnost. Fizički oporavak traje do mjesec dana, ali vizualni do godinu dana.
Da — ali samo privremeno. Transplantirane vlasi ispadaju u fazi šoka (2. do 4. tjedan), ali folikuli ostaju u koži i počinju proizvoditi novu kosu nakon nekoliko mjeseci.
Prvih nekoliko dana da — zbog krastica i crvenila. Nakon tjedan dana većina toga nestaje. Nakon mjesec dana teško je uopće primijetiti da je bilo što rađeno.
Ako se radi u provjerenoj klinici s iskusnim timom — vrlo sigurna. Riječ je o minimalno invazivnoj tehnici bez šavova i bez većih rizika.
Da, i to se često preporučuje. PRP tretmani mogu pomoći u regeneraciji, a minoksidil potiče rast. No uvijek se prvo savjetuj s liječnikom.
Minimalno 5 do 7 dana. Dovoljno da se povuče otok, nestanu kruste i da možeš funkcionirati bez stalnog objašnjavanja što ti se dogodilo.
Glavna razlika je u alatu: Sapphire koristi safirne oštrice koje rade finije kanale, što znači manje oštećenje kože, bolju gustoću i brži oporavak.
Da, presađena kosa je genetski otporna na ispadanje i ponaša se kao ona s donorske zone. No prirodni proces starenja i dalje utječe na ostatak kose.
Da. Sarajevo ima niže cijene, ali visoku razinu stručnosti i opreme. Mnogi dolaze iz inozemstva upravo zbog te kombinacije.
Ako imaš stabilan gubitak kose, dovoljnu gustoću u donorskoj zoni i realna očekivanja — vjerojatno jesi. No konačnu procjenu daje liječnik nakon pregleda.
To provide the best experiences, we and our partners use technologies like cookies to store and/or access device information. Consenting to these technologies will allow us and our partners to process personal data such as browsing behavior or unique IDs on this site and show (non-) personalized ads. Not consenting or withdrawing consent, may adversely affect certain features and functions.
Click below to consent to the above or make granular choices. Your choices will be applied to this site only. You can change your settings at any time, including withdrawing your consent, by using the toggles on the Cookie Policy, or by clicking on the manage consent button at the bottom of the screen.