Istanbul kao novi početak: Moja transformacija kroz transplantaciju kose

Doručak u hotelu Crowne Plaza na rubu Istanbula je obilan, ali savjetuje mi se da jedem umjereno. Sve sjaji: mramorni zidovi, polirano voće, dozatori za žitarice, krvavo vlažne krune muških gostiju, svježe operiranih.

Sjedim za stolom u kutu s malo gustoćeg jogurta i dobro promatram. Barem polovica gostiju su muškarci poslije operacije. Dvojica su s partnerima koji pokazuju strpljive poglede. Grupa od trojice ima zavoje u obliku potkove srednjeg tretmana. A jedan muškarac je sam, promatra svoje crveno vlasište u načinu selfija dok proždire svoj švedski stol. Žena se zaustavlja na pragu restorana, zapanjena, i sreće moj pogled. Ispricavam se osmijehom kao objašnjenjem, jer i ja sam dio tog kulta. Ponovno rođeni. Oni koji dobivaju drugu šansu. Stalno provjeravam džep na prsima. Još je tu. Najveća svota koju sam ikad nosio: 3.700 eura, podignuto s bankomata u kišno jutro u Zagrebu, tri dana ranije.

Deset godina nisam viđen u javnosti bez šešira, tijekom kojih je otprilike pet ljudi izvan moje obitelji vidjelo vrh moje glave. Kosa mi je počela nestajati s 18; s 28 je bila rijetka, a danas, s 34, ostala je u obliku potkove. Razvio sam opsežan repertoar tehnika dima i ogledala kako bih to sakrio. Ne plivam. Ne dijelim spavaće sobe. Izbjegavam jake vjetrove, velike ventilatore i masaže glave. Naravno, nekim rizicima gubitka šešira ne možete se nadati: stranac koji vam na zabavi skine beretku ili taksi koji naglo koči i obori fedoru, što nanosi fatalnu ranu javnog izlaganja. Izlasci? U sažetku: anksioznost, nespretnosti u mraku, neugodna otkrića. Nosim kamionsku kapu na svečanoj večeri s roditeljima mog partnera. Za dnevni posao radim od kuće, a kao izvođač nosim pretjeranu periku i nacrtane brkove poput Groucha.

Zašto je toliko fatalno da netko vidi moju glavu? Očito moj svijet ne bi završio. Ali možda bi. Volim kosu. I nekako, nakon desetljeća srama zbog folikula, još uvijek nisam se pomirio s time da budem ćelav. I tako to ide, pokrivam vrh glave, održavajući polupečenu iluziju da sam dlakav kao svoj dvadesetogodišnji ja. Očito sam godinama znao za transplantacije kose, ali mislio sam da je prozor za mene odavno zatvoren; previše sam propao, ne mogu si to priuštiti. Također sam izbjegavao Googlanje svega što je vezano za kosu jer znam koliko brzo algoritam postaje prepreka puna izazovnih oglasa.

Ali, prije šest mjeseci, dobar i slično pogođen prijatelj potaknuo me na WhatsApp konzultaciju s firmom u Istanbulu koju je posjetio za trećinu cijene britanskih ekvivalenata. Znam da je Jamie obavio gomilu istraživanja; za razliku od mene, suočio se s problemom i sada se hvali raskošnom kosom. Vjerujem mu. Imam konzultaciju i, uvjeren da je moja situacija popravljiva, dobivam ponudu i razmišljam. Sad ili nikad. Skrivanje je iscrpljujuće. Ili prihvatiti što imam ili se kockati s Turcima. Rezerviram.

Da je Istanbul euroazijska prijestolnica kozmetičke kirurgije vidljivo je čim stupim na zračni most, gdje prvi oglasi koje vidim nisu za Aju Sofiju, već za operacije nosa, dentalne krune i transplantacije. Kombinacija niskih troškova rada i vrlo visokog broja liječnika po glavi stanovnika pomogla je Turskoj da izgradi ovu industriju, privlačeći milijun turista za transplantaciju kose u 2022. Među bizantskim blagom, svuda su krvave glave i zavoji na nosu. Odveden sam u luksuzni hotel na obali, gdje me predstavnik tvrtke upućuje u sutrašnje postupke.

Sljedećeg jutra, ispunjen strahom kao na prvi dan škole, na putu sam prema bolnici, držeći svotu (plaćanje gotovinom je najjeftinija opcija). Zgrada ima energiju Trumpa – ogromna bijela kocka s tri portika u talijanskom stilu, okrunjena velikim grbom tvrtke. Zlatne skulpture žirafa šeću travnjakom ispred.

Muškarac u crnom dolčeviti i potpuno novim tenisicama Alexander McQueen vodi me do recepcije. Drugi u istoj uniformi odvodi me u sobu koja je potpuno prazna osim muškarca i stroja za brojanje novca. Potpisujem ugovor koji sam previše nervozan da pročitam.

Niz događaja koji slijede odvija se s filmskom koreografijom. Kao prvi putnik privatnog zdravstva, ova glatkoća je neobična. Sjedim na stolici za šišanje i tri besprijekorna dolčevita procjenjuju moju glavu, iPhonei neugodno u ruci. Jesu li to liječnici? Frizeri? Glumci? Slikaju, obriju mi glavu i nacrtaju predloženu liniju kose. Sranje, je li to linija kose koju želim? Zašto o tome nisam razmišljao? Je li trajna? Očito. Pitam se što je bilo u tom ugovoru. Rizici, vjerojatno. Slijegnem ramenima. Izgleda u redu. Donekle udovica, dovoljno prirodno.

U tom trenutku nastupa poštovanje tišine dok drugi, očito viši operater, ulazi u sobu. Kažu mi da je osnivač tvrtke, ne govori engleski, i da će on nacrtati konačnu liniju. Tiho briše prethodnu, stišće mi sljepoočnicu kaliperom i baca mi lasersku razinu u oči. Mazi bradu i, spretnim zamahom, precrta. Nekoliko minuta kasnije sam u operacijskoj sali, u haljini. Prijateljski, pita koju glazbu želim slušati dok me troje liječnika u operacijskim haljinama polaže, ubrizgava mi iglu u ruku i postavlja IV za vitalne hranjive tvari, EKG i monitor krvnog tlaka. “Goldbergove varijacije,” promrmljam. “U izvedbi Murrayja Perahije.” Vidim prve kapi vlastite krvi i osjećam se slabo. “Anestezija će malo boljeti,” kaže med sestra. Fu##k, boli: 50 injekcija tijekom 15 minuta, svaki ubod šalje žestoku trzaj kroz moju lubanju sa zvukom, čujnim samo meni, travnjaka koji se probija lopatom.

Anestezija je gotova. Ležim licem prema dolje. Glazba se algoritamski promijenila u neku vrstu pjesme kitova, ali ne mogu tražiti od liječnika da je promijene jer su zauzeti vađenjem folikula iz donatorskog područja, oko strana i stražnjeg dijela glave gdje trava još uvijek raste. To je, na sreću, bezbolno, iako mi treba vremena da se naviknem na zvukove struganja i vađenja. Dva sata, sve što mogu vidjeti su dva para crnih Crocsa, dok liječnici beru 4.800 folikula mikro alatom i stavljaju ih u Petrijevu zdjelicu. Četiri tisuće osamsto folikula! To je funta po komadu. Napokon, sam transplantat: svaki izvađeni folikul se uzima pincetom za draguljare i umeće u rupu u primateljskom području. Četiri sata, dok mi je glava utrnula i sadi se novi usjev, mogu gledati videozapise na ekranu iznad EKG monitora. Povlačim se na utješni stari favorit: Keith Floydov “Floyd u Francuskoj” i opuštam se dovoljno da zadrijemam.

I to je to za operaciju. Osam sati pod nožem. Daju mi neke lijekove i putni jastuk, ozbiljno me upozoravaju da ne dodirujem vrh glave i vraćaju me u hotel. Osjećam bol, krivnju i uzbuđenje. Kasnije, kad priznam majci što sam učinio, reći ću: “Mama, neki ljudi trajno boje kožu tintom, neki ljudi svakodnevno nanose šminku, neki ljudi mijenjaju spol jer žele biti ugodni u tijelu u kojem žive. Ja samo premještam nekoliko folikula s leđa glave na vrh. Nije to ništa posebno.” Znam, međutim, da kako god to objasnio, neću moći opravdati trošak. Spavam samo jedan sat i sanjam o vjetru koji mi nosi nove presadnice. Sljedećeg dana posjećujem kliniku. Interijer ima osjećaj svemirskog doba 60-ih, s automatskim kliznim vratima, stolicama Arne Jacobsena i motivacijskim porukama na zidovima osvijetljenima iz pozadine. Uklanja mi se zavoj i maskirana, pregačena osoba čisti vulkanske otoke krvi koji su izbili i osušili se na raznim mjestima preko noći. Uz tursku kavu daju mi detaljne upute kako prati kosu sljedećih 10 dana – dnevno dezinfekcijsko prskanje pjene na vlasište, šampon nanijeti tapkanjem i brisati kuhinjskim papirom – i podsjećaju me da ništa ne dodiruje vrh glave. Zatim se vraćam u bazu posljednji put, gdje se prepuštam obrocima dok se slikam slobodnom rukom.

Perspektiva povratnog leta bila je moj najveći strah: dva aerodromska osiguranja, gužve, tijesni prostori. Let je pun – vidim pet drugih zabrinutih transplantiranih – i, tipično, dobivam mjesto do prolaza. Putnik na srednjem sjedalu nudi zamjenu primijetivši moje trzanje kad ljudi prolaze ili preturaju po pretincima iznad glave. Kakav anđeo. Pitam se hoće li me prepoznati prepoznavanje lica na kontroli putovnica. Ne samo da imam krvavu glavu, već mi je lice natečeno na raznim mjestima. Okretaljke se otvaraju i bez ismijavanja ili guranja dolazim do salona za dolazak.

Sada, igra čekanja. Kraste, čudni šamponi i mjeseci prije nego što saznam kako stvarno izgleda novi pejzaž gore.

Šest mjeseci kasnije, nakon nekoliko ciklusa ispadanja i ponovnog rasta, imam definiranu, prilično prirodnu liniju kose. Presađena kosa je prilično gusta sprijeda, ali postaje rijetka prema kruni, gdje je vrlo malo. Sve u svemu, rezultati su unutar očekivanja. I dalje većinom nosim šešir, ali povremeno, oprezno, skinem ga – čin koji je jedan prijatelj nježno nazvao “bljeskanjem”. Manje se bojim jakih vjetrova. Nisam nova osoba, ali moje samopouzdanje je poraslo, i to nešto znači. Drugi dan sam išao u trgovinu – dvadesetominutni pješački izlet, uključujući izravne interakcije s komšijom i blagajnikom, kao i razne prolaznike … Bez. Šešira. Uzbudljiv koncept i vjerojatno moj prvi potpuno nezaštićeni izlazak od 2013. Osjećm se euforično. Osjećam se dobro.